Januarski mraz na Mermeru ovih dana ne grize samo obraze, već i savest onih koji bi da Banju pretvore u sopstvenu prćiju, dok nas magla sa Moravice podseća da se u ovoj kotlini najbolje vidi ono što se krije. Naš čuveni Mermer, ta pista taštine i klizavica za neoprezne, danas odiše onim specifičnim mirisom rtanjskog čaja i vunenih čarapa sa pijace, gde Dušica iz Blendije čuva poslednje bastione zanata koji izumire brže od poštenja u tenderima. Dok se temperatura lenjo penje do petog podeljka, tek toliko da se led otopi u barice koje će nas sačekati čim Sunce zamakne iza Rtnja, prosečan žitelj se pita da li je onih pet hiljada dinara stipendije za naše najbolje đake nagrada za uspeh ili samo džeparac za preživljavanje u gradu gde kafa polako dostiže cenu grama zlata.
U senci svečanih potpisivanja ugovora u sali Skupštine, gde se četrdeset mladih nada osmehuje za kamere primajući mrvice iz budžeta, Banjska Inicijativa je ponovo promešala karte i izvukla keca iz rukava koji miriše na naftu i fiktivne kilometre. Kažu zli jezici, a papiri JKP Napredak ne trepću, da se na putne troškove radnika koji „putuju“ iz Niša i okolnih sela troše stotine hiljada evra, dok se lokalna sirotinja pita da li se to oni teleportuju ili stvarno svakog dana troše gume na rupama koje su postale prirodno stanište naših ulica. Sjaj i beda se ovde sudaraju na svakom koraku – dok se Kulturni centar bavi nabavkom mastila, tonera i baštenskog nameštaja, po čaršiji kruže slike direktorke koja navodno „ukršta ruke“ uz čašicu o državnom trošku, pokazujući prstima znake koje polupismeni tumače kao satanizam, a mi koji smo preživeli osamdesete znamo da je to samo eho rokenrola u gradu koji polako gubi svoj ritam. Ne smemo zaboraviti ni onaj most između Kraljeva i Subotinca, koji stoji kao opomena vozačima da je put do civilizacije popločan dobrim namerama i lošim asfaltom.
Ipak, srce Banje kuca tamo gde se znoje dresovi i troše planinarske cipele. Omladinski košarkaški klub Sokobanja zabeležio je pobedu koja je bila više od sporta – emotivni oproštaj i prazna stolica na tribinama podsetili su nas da su ljudi, a ne funkcije, ono što ovaj grad čini živim. Dok se odbojkašice „Ozrena“ hvale punoletstvom kluba i najavljuju „Sokobanjski izazov“, naši planinari iz PK „Ozren“ i PD „Oštra čuka“ ne miruju ni na minusu. Sezona je otvorena „novogodišnjom detoksikacijom“ na Oštroj čuki, a već se oštre kolčevi za remarkaciju staza na Rtnju. Boban Najdanović i ekipa čiste puteve od Javora do Mučee, dok se za Svetog Jovana sprema uspon na Leskovik, jer nema te politike koju oštar vazduh na vrhu ne može da izbistri iz glave.
Kruna nedelje, a možda i decenije, stiže nam iz mraka Sesalačke pećine. Tamo gde obični smrtnici vide samo slepe miševe, naši ekolozi iz SED-a i beogradski biolozi pronašli su Gamsia batmanii – gljivu potpuno nepoznatu nauci. Zamislite tu ironiju: u gradu gde se svi poznaju i gde se sve zna, jedna gljiva je uspela da ostane anonimna milionima godina, baš kao što i neki naši „uspešni privrednici“ pokušavaju da ostanu ispod radara dok peru novac kroz kvadrate i stanove. Dok se Crveni krst zahvaljuje stotini humanih duša koje su dale krv, podsećajući nas da u nama još uvek teče nešto ljudsko, LAG Rtanj gura priču o rtanjskom medu kao svetskom brendu. Možda je to i jedini spas – da postanemo toliko slatki i lekoviti da nas ni lokalni „razbojnici“, kako ih Inicijativa krsti, ne mogu lako progutati.
Na kraju dana, uz čaj i pogled na Rtanj koji se krije u oblacima, ostaje nam samo da se nadamo da će nas ta nova pećinska gljiva naučiti kako se preživljava u mraku, jer smo u tome postali svetski šampioni.
foto: Vesna Mladenović
