Većina graðana Srbije već je osetila da tranzicija nema vremena za samilost i da ona melje i gura sve pred sobom. U začaranom krugu nemaštine, besposlice, milionske nezaposlenosti, katanaca na fabričkim bravama, socijalne nesigurnosti, izgubljenih vrednosti i perspektiva… izgubila se ona zlatna sredina koja je značila ništa drugo do pravo i mogućnost dostojanstvenog života. Bili su to, ne tako davno, svi oni koji su imali dve prosečne plate u kući. Za njih su mogli i da kupe hranu, obuku se, školuju decu, imaju automobil, idu na letovanje. Ne previše komotno i luksuzno, ali dovoljno da mali čovek oseti veliku sreću. Danas mnogi od tih „srednjaka“ iz zlatnih vremena i društvene sredine, ili su već na dnu ili vise iznad rupe koja do dna vodi.
Ogromna većina – a prema podacima sindikalnog teoretičara prof. dr Darka Marinkovića reč je o više od 90 odsto graðana – ili je već siromašno ili je na putu da to koliko sutra postane, dok je preostala manjina veoma bogata. Jaz izmeðu, na jednoj strani, onih koji su već bili na dnu ili su iz sredine tamo kliznuli, i, na drugoj strani, onih što su se u prethodnim godinama zla i našeg stradanja na „poseban“ način obogatili, prosto zjapi. Zbog te praznine, upozorava dr Marinković, mi niti možemo bolje, niti će nam skoro biti izlaska iz bedaka.
– Stvaranje srednje klase nije samo stvar nečije dobre volje, već se radi o ključu socijalne strukture modernih društava bez koje ono ne može biti stabilno već se ljulja kao pijanica. Mi i danas imamo graðane koji su u razvijenim državama srednja klasa, dok su kod nas praktično na društvenim marginama. To su inženjeri, lekari, profesori, kvalifikovani radnici različitih struka… – napominje dr Marinković.
Po njegovim rečima, činjenica da je 10 odsto stanovnika Srbije izuzetno bogato, dok je preostalih 90 odsto graðana manje-više siromašno, doprinela je da nam društvo stoji „ukrivo”. Naime, toliko velika razlika u težini tega s jedne i druge strane vage doprinosi da se onaj koji preteže, siromašni, zapravo nalazi duboko zariven u tlo, dok onaj lakši ne samo da je visoko u vazduhu, nego se i sve više penje. Tako bogati postaju još bogatiji a siromašni još siromašniji.
– Tačno je da je tome kumovala i tranzcija, ali i druge bivše države jugoistočne Evrope prošle su kroz taj proces pa nisu izašle iz njega tako osakaćene i uništene kao naša. I nisu zbrisale srednju klasu da joj se više ni ime ne pominje. Pored rata i ratnih razaranja, našem jadu i bedi doprinela je i privatizacija koja je uništila, tvrdim svesno, srednju klasu, jer joj je jedino od nje i pretila opasnost. Jer, naša privatizacija se s pravom naziva i definiše kao „burazerska“ i svodi na moto da nije važno kako će se ona uraditi već je važno da se što pre uradi. Kao posledica do imovine je došao veliki broj ljudi kriminogene prošlosti i prljavih ruku i iluzorna je svaka nada da će se oni sada naprasno pretvoriti u časne, ugledne poslovne ljude koji će voditi poslove u skladu sa načelima zdrave utakmice u kojoj će sebi uzeti deo a deo dati onima koji za njih rade. Oni uzimaju sve jer su zato i ušli u igru – napominje dr Marinković.
Kako se deli naša sarma?
Ma koliko se srpski ministri hvalili liderskim pozicijama po visini plata u regionu, to su, po oceni dr Marinkovića, prazne priče. „Najpre, visina plate sama po sebi ništa ne znači ako se ne poredi sa kupovnom moći. Kada se to meri, tek onda se vidi da mi za tu „lidersku“ platu ne možemo da kupimo ni osnovnu potrošačku korpu. Nigde u stabilnim društvima državna administracija nema primanja koja bi mogla da se mere sa uspešnim lekarima, inženjerima, visokokvalifikovanim radnicima… Kod nas, meðutim, samo državni činovnici imaju velike plate, na temelju kojih se onda političari kite lažnim perjem i zamazuju oči narodu. A sve je to zato što vode politiku od danas do sutra i što im je samo važno da ulepšavaju današnjicu a za sutra ih nije briga. Ali narod dobro zna ko od naše sarme dobije meso a ko jede samo kupus”, kaže dr Marinković.
Ona priča koju često čujemo o razvoju kapitalizma, a po kojoj su prva generacija kriminalci, druga industrijalci a treća političari, verovatno jeste tačna, kaže dr Marinković, ali i upozorava na činjenicu da je taj proces u zapadnim društvima trajao 300 godina dok se nije stiglo do časti i poštenja u igri. U Srbiji se, meðutim, kriminogeni element zapatio do neslućenih razmera, pa nam je već postalo uobičajeno da ratni profiteri i zločinci ulaze u privredu i postaju privrednici.
– Takvi naši „privrednici“ nisu uspešni zato što su pobedili u zdravoj tržišnoj utakmici, već zato što su se povezali sa političkim establišmentom da bi radili po sistemu „ja tebi – ti meni“. A tu ničeg osim korupcije i prevare nema i ne može biti – tvrdi profesor Marinković.
Mada su mnogi skloni da tvrde da srednja klasa u Srbiji nije nestala, već da se „samo“ spustila naniže, kao i da su neki pokretanjem malog biznisa uspeli da zauzmu bolju poziciju na društvenoj skali, sagovornik „Dnevnika” kaže da u to ne veruje. Kao ilustraciju te skepse on navodi podatak da se trenutno na tržištu rada nalazi skoro milion nezaposlenih, uz neminovnost novih masovnih otpuštanja do kraja 2008. zbog završetka privatizacije. To, po njemu, nesporno ukazuje da je gotovo iluzorno očekivati da se uskoro u Srbiji „rodi“ prva srednja klasa.
– Nema smisla tome se nadati jer mi imamo neuspešnu vlast. Ova politička elita, a tu ubrajam i poziciju i opoziciju, ništa nije i ne može da uradi. „Ili jesi ili nisi lav“ – pitanje je za one koji misle da mogu da vode državu kakva je Srbija. Ovde moraš da imaš srce i da se hvataš u koštac i rešavaš probleme na pravi način, a ne samo da doðeš na vlast da bi se obogatio i pobegao s dna u vrh piramide – upozorava dr Marinković.
On dodaje da u Srbiji, recimo, niko ne pomišlja da podnese ostavku zato što su ljudi siromašni. Po njegovim rečima, ostavka je u demokratskom svetu moćno sredstvo političke borbe i koristi se kada se želi uputiti jasna poruka da se ne želi učestovati u nečemu što je loše i što nema rezultata. Naši političari, meðutim, plivaju gde i svi, jer su, objašnjava dr Marinković, „shvatili da se u politici kratko ostaje a brzo zaraðuje”, i stoga im ne pada na pamet da misle na nade i očekivanja običnih malih ljudi.
– Upravo zato je i san današnjeg običnog pokornog graðanina Srbije, ne da postane bogat, nego da doðe do sredine i dobije titulu „srednje klase“. Znaju oni dobro da je priča o bogatstvu bajka a da su „Trnova Ružica“ i „Snežana“ prevaziðene, ali isto tako znaju i da imaju pravo da žele i sanjaju da sa istih početnih pozicija svi mogu da stignu do srednjeg cilja. Jednostavno, naši ljudi imaju logične, očekivane i zdrave želje: da rade, da žive dostojanstveno, pristojnim i skromnim životom, da imaju elementarnu izvesnost, da mogu da školuju svoju decu, da imaju krov nad glavom i, na kraju, mirnu i bezbrižnu starost. E, to je san koji će, nažalost, ovde još dugo biti neostvaren – zaključuje profesor Darko Marinković.
