Danas je taj petnaesti januar dve hiljade dvadeset i šeste, dan kada se Sokobanja budi iz post-praznične kome, mamurna od ruske salate, ali bistre glave kada treba kritikovati vlast. Temperatura pleše tango smrti između plus sedam i minus dva, što u prevodu na sokobanjski jezik znači da je Mermer varljiviji od ženskog srca u pesmama starogradskim. Gore sunce, dole led, a u sredini prosečan Sokobanjac koji pokušava da ne polomi kuk dok ide po burek. Vazduh miriše na vlažan ugalj i obećanje da proleće stiže, ali tek nakon što se još neko oklizne u ulici Nikole Tesle.
Dok se zvanični kanali hvale blistavim uspehom JKP „Napredak“ i postavljaju fotografije očišćenog šetališta koje sija kao tepsija, digitalna agora poznata kao „Banjska incijativa“ gori jače od badnjaka. Narod, taj večiti i jedini pravi hroničar, ne deli oduševljenje nadležnih. Dok direktor obilazi teren i slika se na površini bez leda, građani prijavljuju da su ulice pretvorene u bob staze bez boba. Najgenijalniji trenutak nedelje nije ni tender za tonere u Kulturnom centru, pa čak ni misteriozno curenje vode u Nikole Tesle koje traje dva meseca i pravi privatno klizalište za lokalne entuzijaste, već rasprava o hemiji. Naime, dok se narod žali da putari ne bacaju so, jedan sugrađanin, očigledno akademik u duši, objašnjava nadležnima Van Hofov koeficijent i molalno sniženje tačke mržnjenja. Zamislite tu scenu: neko pada na led u Čikagu ili na Tulbi, a iznad njega lebdi pitanje – da li je koncentracija jona u soli bila adekvatna ili je ovo ipak samo klasična srpska „nelepa“ rabota? Dok se u centru glanca fasada za turiste, istočna strana opštine i sela preko Prevalca ostaju zavejana u vremenu i prostoru, čekajući da proleće uradi ono što zimska služba nije stigla – da otopi sneg. Porez je skočio za 250 posto, kažu ljudi, pa bi za te pare valjda mogli da dobijemo i grejanje asfalta, ili makar so koja nije izgubila svoja hemijska svojstva još u vreme Obrenovića.
Ipak, nije sve u klizanju i psovanju. Dok jedni mere dubinu rupa na putu, drugi mere visinu ljudskosti. Sokobanja je juče pokazala da ispod debelih jakni kuca ogromno, vrelo srce. Na akciji dobrovoljnog davanja krvi, čak 118 građana je zavrnulo rukav. To nije statistika, to je podvig. To je 118 heroja koji su po ovom kijametu izašli iz kuće, ne da bi se svađali na Fejsbuku, već da bi nekome spasili život.
Zaključak se nameće sam, kao led na šoferšajbni: Sokobanja je jedino mesto na svetu gde se istovremeno vodi visoka naučna rasprava o jonima soli na Fejsbuku, dok se u stvarnosti primenjuje drevna metoda „kako ćemo – lako ćemo“, a narod preživljava zahvaljujući inatu, humoru i onoj vrištećoj potrebi da, uprkos svemu, budu ljudi.
