Dobro veče, dobri moji smrznuti sugrađani, vi koji još uvek verujete da se čast ne kupuje na trafici uz jutarnju kafu. Danas je dvadeseti januar, godina gospodnja 2026, a Sokobanja se probudila okovana ledom, onim pravim, štipavim, koji ne prašta ni lošu obuću ni lošu savest. Termometar pokazuje minus četiri stepena, ali subjektivni osećaj na našem čuvenom Mermeru je kao da ste goli u Sibiru, dok vam košava šapuće da ste zaboravili plaćene račune kod kuće. Nebo je sivo, vazduh oštar kao jezik onih hrabrih žena sa fejsbuka, a narandžasti meteoalarm svetli upozoravajuće, mada mislim da bi crveni alarm trebao da gori zbog nekih sasvim drugih, prizemnijih nepogoda koje su zadesile našu malu varoš.
Dok se običan svet smrzava i kliza po Ulici kneza Miloša, koja je pretvorena u bob stazu jer putari verovatno čekaju jul da bi nas iznenadili čišćenjem, u onim toplijim, tapaciranim kancelarijama odvija se prava drama apsurda. Čujem, gospodo draga, da su se naši javni beležnici malo zaneli u računanju, pa im je tarifa za overu papira skuplja nego gram onog zlata što ga Luka Ilić zasluženo dobi plivajući za Časni krst. Kažu ljudi iz „Banjske inicijative” da se stranica naplaćuje 650 dinara, kao da je ispisana krasnopisom srednjovekovnih monaha, a ne odštampana na toneru koji Biblioteka upravo pokušava da nabavi preko tendera. A kad smo kod papira, izgleda da su neka javna preduzeća, za razliku od „Zelenila” koje je pošteno otvorilo karte, odlučila da se igraju žmurke sa dokumentacijom. JKP „Napredak” ćuti kao zaliven, valjda misleći da će, ako zatvore oči, i mi prestati da vidimo rupe na putevima, uništene ivičnjake koje je pojela so i pijacu koja izgleda kao scenografija za film o velikoj depresiji.
Ali, nije sve tako crno u ovoj našoj beloj bajci, ima Sokobanja i dalje svoje heroje koji ne traže dnevnice i ne overavaju hrabrost kod notara. Svaka čast momcima, njih devetorici, a posebno Luki Iliću, koji su na minus šest skočili u ledenu vodu bazena na Podini. To je ta iskra, to je taj inat koji nas drži u životu dok gledamo kako planiraju da od „Zdravljaka” naprave stambene blokove umesto hotela. I naši sportisti ne posustaju – košarkaši su pobedili uz emotivni oproštaj, odbojkašice OK „Ozren” slave punoletstvo kluba i spremaju turnir, a planinari sa Oštre čuke i Ozrena prkose gravitaciji i mrazu, tražeći detoksikaciju na vrhovima, daleko od ove naše čaršijske magle. Čak su i pčelari vredni, sertifikuju rtanjski med, da bar nešto u ovoj opštini bude zvanično slatko i provereno.
I dok se spremamo da dočekamo Mimu Karadžića i Nelu Mihajlović u bioskopu „Moravica”, jer nam drame u realnom životu očigledno nije dosta, ne zaboravimo onu tihu, neprimetnu armiju dobrih duša. Crveni krst javlja da je 118 ljudi dalo krv – to je 118 dokaza da u nama još uvek teče ljudskost, topla i crvena, uprkos hladnoći koja steže kosti. Kultura se bori, horovi pevaju, a mi, hroničari sa tastaturom, beležimo sve.
