– Mislila sam da se ukažem na televiziji – skrušeno je u pod gledala Sveta Petka. – Šta imamo od toga da se ljudima ukazujemo u provincijskim varošicama?
– Jesi li ti bre normalna?
– Gospodine – bila je Sveta Petka na rubu suza. – Mi moramo da idemo u korak sa vremenom. Tu su novi mediji, internet, Fejsbuk, Majspejs, Tviter, moramo da se približimo smrtnicima. Što im se ne bih obratila barem SMS-om?
– A šta fali našim starim metodama ukazivanja?
– Ništa, zaista, nemojte pogrešno da me razumete – zaplakala je svetica. – Ali ponekad imam osećaj kao da nas je, hm, pregazilo vreme.
Zamislite koliko bi ljudi čulo Vašu reč kad bih se ukazala, recimo, kod Olje, u „Utisku nedelje“.
– Ne dolazi u obzir! – zagrmio je Svevišnji. – Ti si pravoslavna svetica, bre, da li ti je to jasno, nisi ti neka moderna katolička flundra iz Holivuda! Biće kako sam rekao!
– Može li onda barem u Beogradu? – preklinjala je Petka plačući. – Ima i tamo lepih parkova i drveća!
– Ne, ne i ne!

Zašto, zaista, i danas – u vrijeme komunikacijske revolucije – kršćanski sveci još uvijek žive u tehnološkom srednjem vijeku, pa se, potpuno indiferentni prema mogućnostima mobilne telefonije, bežičnog interneta i satelitske televizije, i danas ljudima javljaju u posječenim panjevima i kori drveta?
Vrag će ga znati. Mislim, doslovno: vrag će ga znati. Vrag, poznata je stvar, obožava nove medije i suvremenu tehnologiju. Pitate li bilo kojeg svećenika, žitkovačkog paroha ili rimskog papu, svaki će vam reći da u kompjuterima, televiziji i mobitelima čuči Sotona. Što bi se reklo u Bosni, ima ga taman da je ovolicki. Pa otamo vreba neopreznu djecu i uvlači ih u svoj pogani svijet. A Gospodin i njegova sveta djeca javljaju se ljudima čestito i čedno, u kori brijestova ili jasenova stabla.

– Ma ništa – briše Petka oči. – Ne da mi na televiziju.
– Došao, znači, tvoj red – na to će Sin Božji. – I? Gde ti je raspored?
– Donji Adrovci, opština Aleksinac, Nišavski okrug.
– Æuti, znaš kakav je Stari, još si dobro prošla – tješi je kroz smijeh Isus. – Mene poslednji put dopala Bijeljina.

Takav je, eto, naš svijet. Ne vidi balvan u vlastitom oku, a vidi trunku u tuðem. I ne samo trunku! Prije će lik Isusa Krista vidjeti u toj trunki, nego da u svom oku vidi balvan. Zato se valjda – ispravno tumači reporterka – Isus ukazuje u panjevima, kori drveća, osječenim granama, općenito, shvatili ste, u balvanima. Stoji tako Isus danima, tjednima, sve dok ga ne provali neki lokalni paroh ili reporterka Politike.
– Što mene nikad ne dopadne Bosna! – zavapi Sveta Petka.
– Šta bi ti u Bosni? – iznenadio se Hristos.
– Dobro, ne mora Bosna, može i Hercegovina – zaiskri Petki u oku. – Da se lepo javim, da pošaljem poruku onako, ljudski, na srpskom, da me ceo svet razume. Pa da mi sagrade lepu crkvu i da dolaze milioni ljudi. A ja lepa, mlada, u belom.
– Æuti bre, čućete Stari – hitro Hristos stavi dlan Petki na usta. – To je katolička ujdurma! Znaš kako je meni bilo!

– Stvarno si to rekao? – zaprepašteno će Petka.
– Ma jok, bre, to onaj katolik – odmahnuo je rukom Hristos. – Ali objasni ti Starom. Poludio je kad je čuo.
– Hm, da – zamišljeno će Petka. – Možda bi bilo jasnije kad bismo ostavljali baš poruke, kao SMS-ove. Da nema nesporazuma. Pa lepo da na kori drveta, ili na zidu, da piše, šta ja znam, „Vratite se veri“. Ili „Kosovo je Srbija“.
– Ne vredi, ja pišem već mesecima, pa niko ne reaguje. Ceo Beograd sam išarao. Nema dok se ne pojavim u panju.

Zašto Alah s ljudima komunicira isključivo ribama, teško je reći, ali tako je. Kao što kršćanski Bog iz nekog razloga voli drveće. I dok se kršćanski sveci javljaju likovima na deblima, nešto kao MMS, islam je, eto, prihvatio SMS.
– Zašto oni mogu, a ja ne smijem? – pitao je Muhamed dobrog Alaha.
– Zato što su oni nevjernici – kratko je odgovorio Alah.
– Ali barem u Bosni, tamo svašta može – tvrdoglavo je navalio Muhamed. – Samo reisu da se javim. Sekundu jednu.
– Ne i ne! – zagrmio je Alah i bacio mu na stol veliku ribu, lijep komad lubina od tri kilograma. – Sad šuti i piši.
Za to vrijeme, katolički Krist gleda sa kamenog kipa u Meðugorju i smije se.
– Šta ti je, šta se smeješ? – pita ga pravoslavni brat Hristos sa onog stabla u Bijeljini.
– Kako neću? Ti se ukazuješ na drveću, Republika Srpska cijela od šume. Ja se ukazujem na kamenu, Hercegovina cijela od kamena – kroz smijeh će Krist. – A Muhamed Bošnjacima šalje poruke na ribama.
– Pa?

foto: Dragoljub Stojanović, Anðelković Sanja
